Od sutra stvarno počinjem učiti: zašto odugovlačimo?

Vjerojatno nam je svima poznata ona izreka „ne odgodi za sutra ono što možeš učiniti danas“. No, držimo li se zaista ove mudrosti? Možemo li zaista reći da smo uvijek spremni za rad i da je svaka minuta našeg dana pažljivo organizirana i iskorištena? Iako su savjesnost, predanost i usmjerenost na odgovorno obavljanje zadataka velike vrline, vrlo je mali broj osoba koje mogu reći da baš nikad ne odgađaju svoje obaveze i da ne troše svoje vrijeme uzalud. Sklonost bavljenju svim mogućim stvarima osim onima kojima bi trebalo,  pogotovo je izražena u populaciji studenata: neka istraživanja pokazala su da  je čak 80-95% studenata sklono odgađati izvršavanje svojih obaveza, odnosno da se upuštaju u tzv. prokrastinaciju.
Što je prokrastinacija?

Steel (2007) prokrastinaciju (lat. pro- za, u korist; crastinus – sutra) definira kao odgađanje započinjanja ili dovršavanja nekog planiranog ponašanja ili kao odgađanje donošenja neke odluke. Na prokrastinaciju se može gledati pozitivno jer tijekom odgađanja možemo doći do informacija koje bacaju novo svjetlo na situaciju i omogućuju nam da učinkovitije djelujemo nego što bismo to bili u stanju da smo odmah reagirali. No, prokrastinacija se ipak pretežno smatra negativnom pojavom jer obično ne odgađamo djelovanje zbog prikupljanja novih informacija o nekoj situaciji. Ona je pretežno iracionalno odgađanje zadataka, bez nekog konkretnog razloga i pojavljuje se kao rezultat neuspjeha u regulaciji vlastitog ponašanja, odnosno kao posljedica manjka samokontrole.
Ono što treba napomenuti jest da prokrastinacija nije isto što i lijenost – osobe koje odgađaju svoje obaveze obično se nađu u situaciji da im se rok za obavljanje zadataka brzo približi pa onda moraju uložiti puno više energije i napornog rada u obavljanje aktivnosti nego što bi to napravile da su pažljivo planirale dinamiku obavljanja svojih zadataka. Ako su u stanju uložiti toliko truda kako bi u kraćem vremenu obavile jednaku količinu posla, teško je za takve osobe reći da su lijene.
Vremenska stiska i natjecanje s rokovima za obavljanje obaveza vrlo često rezultira slabijim učinkom (nižom ocjenom na ispitu, slabijim znanjem, površno izrađenim projektom, itd.) od onog kod osoba koje ne prokrastiniraju. Drugo, prokrastinacija, čak i ako u početku rezultira pozitivnim raspoloženjem zbog osjećaja da smo se riješili neke obaveze i da smo slobodni, dugoročno vodi prema lošijem raspoloženju zbog nekoliko razloga: obaveza koju nismo riješili stalno nam je „za vratom“, velik broj ljudi doživljava stres kad u malo vremena moraju obaviti nešto, a i moramo se nositi s osjećajem krivnje ako baš zbog tog nedostatka vremena i organizacije izvedemo neki zadatak ispod našeg uobičajenog standarda.
Međutim, ako je prokrastinacija tako loša, nameće se pitanje zašto se uopće upuštamo u nju.
Zašto odgađamo obaveze?
Iako je, kako je već spomenuto, prokrastinacija prije svega iracionalno izbjegavanje zadataka, čini se da ipak postoje neki čimbenici koji povećavaju vjerojatnost njezine pojave. To se prije svega odnosi na neka obilježja situacije koju odgađamo, kao i na skup osobina ličnosti i motiva koji neke ljude čine posebno sklonima da se upuste u izbjegavanje određenih situacija.
Situacijski čimbenici
Što se tiče situacijskih čimbenika koji potiču prokrastinaciju, psiholozi smatraju da na nas najviše djeluju vremenska udaljenost nekog događaja i njegova odbojnost. Točnije, što je neka buduća obaveza vremenski udaljenija od nas, to manje ima utjecaja na naše trenutačno ponašanje. To znači da ćemo se, iako imamo neki zadatak za mjesec dana, radije u ovom trenutku i idućih nekoliko dana baviti stvarima koje nas su nam prioritet i koje trenutačno imaju veći utjecaj na naš život, nego što ćemo se opterećivati nečime što je neodređeno i što tek treba doći. Drugo, budući da ljudi po svojoj prirodi teže pozitivnim i ugodnim doživljajima, bit ćemo skloniji baviti se onim stvarima koje nas čine sretnima i koje nas zabavljaju, dok ćemo one koje su nam odbojne pokušati izbjeći ili barem maksimalno odgoditi.
Ako u obzir uzmemo kombinaciju vremenske perspektive i odbojnosti, odnosno privlačnosti neke situacije, jasno je da ćemo se radije baviti ugodnim aktivnostima koje su nam na raspolaganju ovog trenutka, nego da počnemo s radom na budućim zadacima koji nas ne privlače.
Čimbenici na razini pojedinca
Burka i Yuen (2008) navode da na razini pojedinca prokrastinaciju potiču različiti motivi i osjećaji, poput straha od neuspjeha, straha od uspjeha i želje da uspostavimo (prividnu) kontrolu nad životom. Od ovih čimbenika, strah od neuspjeha je posebno učinkovit u poticanju prokrastinacije. Kada se bojimo da nismo dorasli nekom zadatku i kada smo uvjereni da ne posjedujemo adekvatne vještine za postizanje željenih ciljeva, skloni smo odgađanje obaveza koristiti kao strategiju kojom štitimo vlastito samopouzdanje. Naime, ako dovoljno dugo odgađamo neki zadatak i svejedno uspijemo u njemu, samima sebi činit ćemo se inteligentnima i sposobnima jer smo u kratko vrijeme svladali nešto za što je drugima trebalo puno više vremena. No, ako ne uspijemo u zadatku (primjerice, ako smo pali na ispitu jer nismo dovoljno učili), možemo neuspjeh jednostavno pripisati „manjku vremena“, a ne našoj nesposobnosti da nešto naučimo ili nekim drugim osobnim nedostacima. Ovakva strategija za nošenje s potencijalnim neuspjehom, gdje sami sebi postavljamo zapreke u uspješnom obavljanju zadatka kako bismo kasnije te zapreke mogli koristiti za objašnjenje potencijalnog neuspjeha, naziva se samohendikepiranjem.
Osim navedenih motiva, prokrastinaciju potiču i neke naše osobine ličnosti. Steel (2007) navodi da se u nizu istraživanja pokazalo da su te osobine ličnosti prije svega impulzivnost, niska potreba za postignućem, sklonost osjećaju dosade, slaba koncentracija, niska samoefikasnost i nisko samopouzdanje.
Impulzivne osobe sklone su odgađati obaveze jer se zbog svojeg nedostatka samokontrole lakše prepuste trenutnim hirovima i željama od onih osoba koje su promišljene i staložene. To znači da će se, primjerice, impulzivna osoba teže oduprijeti gledanju serija i filmova, iako bi trebala učiti jer na sutrašnji dan ima ispit. Oni pojedinci koji nemaju izraženu potrebu za postignućem i skloni su osjećaju dosade zbog početne niske motivacije imaju problem prvo s upuštanjem u neku aktivnost, a zatim odgađaju njezino završavanje jer im ona brzo postaje dosadna. Povezanost prokrastinacije i slabe koncentracije je očita: ako imamo problema s održavanjem koncentracije na nekom zadatku, manja je vjerojatnost da ćemo ga završiti. Osobe koje imaju nisku samoefikasnost (odnosno slabo uvjerenje da su sposobne uspješno obaviti neki zadatak) i samopouzdanje, također će se vjerojatnije upuštati u odgađanje obaveza zbog već navedenog straha od neuspjeha, a slabiji učinak kojem prokrastinacija često vodi, dodatno im snižava samopouzdanje, što čini zatvoreni krug. Još jedna osobina koja je povezana s prokrastinacijom je neučinkovitost u upravljanju vlastitim vremenom. Oni koji su skloni odgađanju obaveza, svoje rokove i zadatke shvaćaju previše ležerno i olako, pri čemu se iznenade kad shvate da im na kraju ostaje previše toga za obaviti u premalo vremena. Postoji i druga krajnost: neki pretjeruju u planiranju koje na kraju dovede do toga da se zbog pretrpanog rasporeda osjećaju preplavljeno gomilom obaveza, što onda u njima potiče želju da počnu odgađati neke od njih kako bi smanjili razinu stresa.
Kako se osloboditi odgađanja obaveza?
Sadašnji trenutak najbolji je za započeti s radom na nečemu. Jeste li i vi jedna od onih osoba koja donese novogodišnju odluku koje se neće držati ili dijetu (ili nešto drugo) počinjete uvijek na isti dan – sutra? Kako biste izbjegli odgađanje, radije živite u sadašnjosti a ne u neodređenoj budućnosti.
Počnite s malim koracima. Ako ste obeshrabreni približavanjem nekog roka i osjećate se preplavljeni obavezama, ili se jednostavno ne možete motivirati, probajte s ovim trikom: prvo poduzmite neki sitni korak prema rješenju (npr. smislite temu i naslov seminara), zatim malo veći (koncept), a onda se bacite na pravi posao (započnite s pisanjem). Ovako ćete nakon početnih malih uspjeha biti motiviraniji za složenije zadatke i lakše ćete doći do svojeg cilja.
Budite realistični. Nastojte ne imati previsoka očekivanja i ciljeve jer se može dogoditi da se obeshrabrite i odustanete od nekog zadatka. Umjesto toga budite realistični i sjetite se da se ništa ne postiže preko noći te da uspjeh dolazi tek s vremenom.
Podijelite velike obaveze na malene. Ovo je još jedna strategija da izbjegnete obeshrabrenost i osjećaj da ste pretrpani poslom. Ako morate obaviti neki kompleksan zadatak, podijelite ga na manje podzadatke i bavite se svakim zasebno, a tek nakon toga usmjerite pažnju na cjelinu.
Koristite učinkovito upravljanje vremenom. To znači da svaki dan odlučite koje su vam obaveze najvažnije i one koje nisu toliko bitne te da za svaku od njih odredite koliko otprilike zahtijevaju vremena. Potom izradite fleksibilan plan za svaki dan: odredite kad ćete obavljati najbitnije zadatke, a one manje bitne obavite jedino ako vam ostane vremena za njih.
Nagradite sami sebe. Nakon svakog obavljenog zadatka, počastite se nekom nagradom koja vas veseli – na taj način bit ćete još motiviraniji obavljati nove zadatke.
Povećajte vjerojatnost svog uspjeha. Kad radite na nečemu, organizirajte poticajnu okolinu: krećite se među ljudima koji vas razumiju i podupiru, a izbjegavajte kritičare. Također nastojte radite na nekom mirnom mjestu gdje vas ništa ne dekoncentrira.
Pronađite motiv za obavljanje nekog zadatka. Pokušajte pronaći neki unutarnji, smisleni i produktivni razlog zašto uopće želite obaviti nešto. To, primjerice, može biti želja da postanete stručnjak u nečemu, odnosno želja da se razvijate kao osoba. Nastojte ne prilaziti zadacima kao nečemu što obavljate samo zato što se to očekuju od vas ili zato što vam je stalo da impresionirate nekoga.
Literatura:
Burka, J. B. i Yuen, L. M. (2008).  Procrastination: Why You Do It, What To Do About It Now. Cambridge:Da Capo Lifelong Books.
 
Steel, P. (2007). The Nature of Procrastination: A Meta-Analytic and Theoretical Review of
Quintessential Self-Regulatory Failure. Psychological Bulletin, 133, 65-94.