Depresija: kad se crni oblak pojavi nad nama

Što je depresija, a što nije
Zamislite idući scenarij: ležite u krevetu veći dio dana, vani kiša lijeva kao da nikad ne planira prestati, a nebo je toliko oblačno da vam se čini da neće pomoći ni ako uključite sve izvore svjetla koje imate u kući. Naravno, jedino što je mračnije i tmurnije od vremena vani vaše je raspoloženje – ništa vam se ne da, učenje za kolokvij nije opcija, a odlazak do faksa ne dolazi u obzir. Kad vas netko pita kako se osjećate, bezvoljno odgovarate: „Depresivno“. No, radi li se stvarno o depresiji?
Depresija se definira kao poremećaj raspoloženja koji traje najmanje dva tjedna, a kojeg karakterizira niz simptoma na planu emocija, motivacije, ponašanja, fiziologije i kognitivnog funkcioniranja. Ti simptomi, između ostalog, uključuju duboko tužno  raspoloženje, poremećaje apetita i tjelesne težine, spavanja i intenziteta aktivnosti. Kako bi se postavila dijagnoza velikog depresivnog poremećaja, kod osobe moraju biti prisutni depresivno raspoloženje ili gubitak interesa uz još barem četiri simptoma gotovo svakog dana tijekom dva tjedna. Ako je prisutno manje od 4 simptoma depresije, više se ne radi o velikom depresivnom poremećaju, već govorimo o maloj depresivnoj epizodi.
Ono što je zanimljivo je činjenica da se depresija katkad pojavljuje zajedno s razdobljima povišenog ili razdražljivog raspoloženja kojeg karakteriziraju pojačana razina aktivnosti, smanjena potreba za snom, grandiozni planovi, pričljivost i distraktibilnost. Ovakvo povišeno raspoloženje naziva se manijom (ili hipomanijom, ovisno o tome koliko su simptomi izraženi) Kada se epizode depresije izmjenjuju s epizodama povišenog raspoloženja, govorimo o bipolarnom poremećaju.
Dakle, kada imamo loš dan ili smo neraspoloženi veliki dio tjedna, nismo u pravu kada kažemo da smo „depresivni“ jer trajanje i intenzitet naših simptoma ne odgovara kriterijima za postavljanje takve dijagnoze. Bolje bi bilo reći da smo jednostavno neraspoloženi.
Međutim, treba spomenuti da postoje i osobe koje se osjećaju turobno i depresivno duže vrijeme. Kada netko ima depresivne simptome kroz najmanje dvije godine, tijekom kojih se češće osjeća depresivno, nego ne-depresivno, govorimo o distimiji, a ne o depresiji. Ono što je bitno spomenuti je da simptomi distimije ne udovoljavaju kriterijima za dijagnozu velikog depresivnog poremećaja i ne onemogućavaju osobu u udovoljavanju životnim zahtjevima.
Što uzrokuje depresiju?
Postoje mnoge teorije koje nastoje objasniti mehanizme koji dovode do depresije, a ugrubo se mogu podijeliti na biološke i psihološke.
Jedna od bioloških je neurotransmiterska teorija depresije, prema kojoj depresija nastaje kao posljedica neravnoteže neurotransmitera (prvenstveno serotonina i noradrenalina) u sinapsama živčanih stanica. Osim neurotransmiterima, biološke teorije depresiju nastoje objasniti i genima. Provedena su mnoga istraživanja koja su pokazala da depresija ima i nasljednu komponentu (prema Davison i Neale, 1999). No, zanimljivo je spomenuti da, iako važni, genetski čimbenici nemaju toliko važnu ulogu u nastanku velike depresivne epizode, kao kod bipolarnog poremećaja.
Što se psiholoških teorija nastanka depresije tiče, jedna od najpoznatijih je Beckova kognitivna teorija. Prema Becku (1967; prema Larsen i Buss, 2008), osobe postaju ranjive na depresiju zbog određenog pogleda na svijet, zbog kojih su sklone iskrivljavati informacije na negativan način. Postoji više vrsta kognitivnih iskrivljavanja koja se pojavljuju u okviru depresivnog pogleda na svijet. Tako, primjerice, depresivne osobe koriste pretjeranu generalizaciju (npr. depresivna osoba bi mogla misliti da to što nije bila uspješna na jednom ispitu znači da nije uspješna na razini čitavog studija). Uz pretjeranu generalizaciju pojavljuje se i sklonost donošenju neutemeljenih zaključaka, odnosno sklonost donošenju zaključaka čak i kada ih dokazi zapravo pobijaju. Osoba koja pomisli da nekom prijatelju nije stalo da nje ako je jednom odbio njezin poziv na kavu, vjerojatno je donijela neutemeljen zaključak. Depresivne osobe smatraju i da je sve njihova krivica, odnosno sklone su personaliziranju (npr. naša grupa dobije najmanje bodova iz nekog seminara i smatramo da smo samo mi, a ne i ostatak članova krivi za to). I za kraj, Beck opisuje i katastrofiziranje, odnosno kognitivno izobličenje koje se očituje u očekivanju da će se uvijek dogoditi najgore (npr. vjerovanje da ako ne završimo studij s visokim prosjekom ocjena, nikad nećemo naći posao).
Opisana kognitivna iskrivljavanja zajedno s negativnim uvjerenjima depresivne osobe  uzrokuju i održavaju tzv. negativnu trijadu, odnosno negativne stavove o sebi, budućnosti i svijetu (Beck, 1967; prema Davison i Neale, 1999).
Druga kognitivna teorija depresije temelji se na načinu na koji ljudi objašnjavaju događaje oko sebe. Pokazalo se da depresivne osobe imaju obrazac objašnjavanja kojim negativne događaje interpretiraju kao nepromjenjive osobne neuspjehe (Peterson i Seligman, 1984; prema Larsen i Buss, 2008). Međutim, pojavila se novija teorija, prema kojoj depresiju ne uzrokuje izravno način na koji osoba objašnjava događaje, već osjećaj beznađa koji se pojavljuje ako osoba zaključi da neće doći do pozitivnog ishoda i da je negativan ishod neizbježan, a da ona pritom ne može utjecati na njegovu promjenu. Ovu teoriju njezini autori (Abramson, Metallsky i Alloy, 1989; prema Davison i Neale) nazvali su teorijom beznađa.
Utješne vijesti
Iako su neka istraživanja (npr. Sedek, von Hecker i McIntosh, 2004; prema von Helversen, Wilke, Johnson, Schmid i Klapp, 2011) pokazala da depresija narušava kognitivno funkcioniranje, čini se da to ipak nije uvijek tako. Naime, Smoski i sur. (2008, prema von Helversen i sur., 2011) u svojem istraživanju pokazali su da su depresivne osobe uspješnije od nedepresivnih u nekim kompleksnim zadacima. Jedno od objašnjenja je da povećani negativni afekt potiče analitičko i promišljeno procesiranje informacija kod depresivnih osoba (Bless i Fiedler, 2006). Drugo objašnjenje je da depresija pospješuje kognitivno funkcioniranje u slučaju kada treba precizno i točno procijeniti zahtjeve zadatka (von Helversen i sur., 2008). Strunk i Adler (2009) smatraju da pesimistični pogled na svijet zapravo doprinosi realnijem sagledavanju zadatka, dok su nedepresivne osobe sklonije biti preoptimistične i pogrešno procijeniti zahtjeve koje im nameće neki zadatak.
Ono što je bitno spomenuti je da istraživači (npr. Harkness, Sabbagh, Jacobson, Chowdrey i Chen, 2005) smatraju da utjecaj depresije na učinak u zadacima, između ostalog, ovisi i o težini depresije: umjerene razine depresije trebale bi poboljšati učinak, dok bi ga visoke razine trebale pogoršati.
Simptomi depresije
– Sniženo raspoloženje veći dio dana
– Smanjen interes za većinu aktivnosti
– Osjećaj krivnje, ljutnje, srama
– Anksioznost
– Usporenost ili agitiranost
– Socijalno povlačenje
– Smanjena koncentracija
– Negativne misli
– Previše ili premalo spavanja
– Poremećaji apetita
– Beznađe i misli o smrti ili samoubojstvu
Što napraviti
Ako netko u obitelji boluje od depresije, sigurno ćete je i vi naslijediti. To što ste u rodu s depresivnom osobom, ne znači da ćete nužno naslijediti i depresiju, već samo veću vjerojatnost njezine pojave u usporedbi s onima koji u obitelji nemaju članova koji boluju od depresije
Depresija je znak slabosti i/ili lijenosti. Depresija ne govori ništa o nečijoj ličnosti. Čak i najčvršće osobe na neke stresne životne događaje mogu reagirati depresijom.
Depresija se može liječiti samo lijekovima. Osim lijekovima, depresija se može liječiti i psihološkim intervencijama i savjetovanjem – ne odgovara svakoj osobi isti način liječenja.
Depresija će proći sama od sebe. Kod većine ljudi, depresija ne prolazi sama od sebe, a može postati i kronična. Čak i kod onih kod kojih prođe sama od sebe, može se pojaviti opet (50% oboljelih doživi više epizoda depresije)
Kod mladih ljudi depresija je samo znak odrastanja. Iako se mladi ljudi mogu osjećati snuždeno zbog različitih zahtjeva koje život pred njih postavlja tijekom odrastanja, depresija nije isto što i tuga, već je puno ozbiljnije stanje.
Depresija će proći ako se trgnete i prestanete samosažalijevati. Da mogu, depresivne osobe sigurno bi se „trgnule“ iz svog stanja jer ono nije njihov odabir. Umjesto da savjetujete depresivnoj osobi da se prestane samosažalijevati, radije joj budite podrška i pokušajte je potaknuti da potraži stručnu pomoć što prije.
Depresija je rijetka i mala je vjerojatnost da obolim od nje. Zapravo, zastupljenost depresije je prilično učestala bolest: u populaciji od nje pati od 5-10% ljudi, ovisno o tome kako je definiramo, a rizik obolijevanja tijekom života iznosi 20-30%
Literatura:
Bless, H., Fiedler, K. (2006). Mood and the regulation of information processing and behaviour. U: J. P. Forgas (Ur.), Affect in social thinking and behaviour (str. 65–84). New York, NY: Psychology Press.
Davison G.C., Neale J.M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Harkness, K., Sabbagh, M., Jacobson, J., Chowdrey, N., Chen, T. (2005). Enhanced accuracy of mental state decoding in dysphoric college students. Cognition and Emotion, 19, 999–1025.
Larsen, R. J., Buss. D. M. (2008). Psihologija ličnosti. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Strunk, D. R., Adler, A. (2009). Cognitive biases in three prediction tasks: A test of the cognitive model of depression. Behaviour Research and Therapy, 47, 34–40.
Von Helversen, B., Wilke, A., Johnson, T., Schmid, G., Klapp, B. (2011). Performance Benefits of Depression: Sequential Decision Making in a Healthy Sample and a Clinically Depressed Sample. Journal of Abnormal Psychology, 120(4),962-968.